Zašto je tata važan

Tek od treće godine života detetu postaje bitno da je majka žena, a otac muškarac.
Uloga roditelja, odnosno ženske i muške figure, važna je još pre začeća deteta, razvija se tokom trudnoće i porođaja, traje tokom celog perioda odrastanja, nastavljajući se i kad deca odu od kuće. Štaviše, roditelji nastavljaju da utiču na nas i onda kada ih više nema među živima, jer su se njihove figure ugradile u našu psihu tokom odrastanja.
Većina ljudi nije svesna tog intropsihičkog uticaja roditelja, ali oni koji jesu i žele taj uticaj da promene mogu očekivati dugotrajnu i neizvesnu avanturu.

Na početku tata može biti i mama

Uloga majke znatno je više proučavana i većina bi se ljudi složila s tim da je majka najvažnija osoba u životu deteta. Naravno, ne mora biti i biološka majka, a u prvih nekoliko godina života ne mora biti ni ženska osoba. Naime, u prve tri godine života majka je svaka osoba koja uspešno zadovoljava potrebe deteta za emocionalnim vezivanjem, hranom i negom. Mnogi muškarci bi bili sposobni da uspešno preuzmu tu ulogu. Tek posle, od treće godine nadalje, detetu postaje bitno da je majka žena, a otac muškarac.

Tatina uloga u razrešenju simbioze

U trudnoći otac nerođenog deteta stvara osećaj sigurnosti, poverenja, optimizma i tako pomaže majci da se trudnoća odvija sa što manje stresova, da se oseća prijatno, voljeno i da s radošću očekuje novorođenče. Povoljna porodična atmosfera sigurno pozitivno utiče na razvoj deteta tokom trudnoće, što je mnogim roditeljima poznato, jer su s detetom počeli da komuniciraju mesecima pre njegovog rođenja.
Odnedavno i otac može prisustvovati rođenju svog deteta. Zabeležena su mnoga pozitivna iskustva, a najviše koristi od toga ima novorođenče. Utvrđeno je, naime, da očevi koji su prisustvovali porođaju znatno više pričaju o svom detetu i da se tokom odrastanja znatno više vežu za njega. Tokom prva tri meseca majka i novorođenče razvijaju posebnu vrstu odnosa koju nazivamo simbioza. Oni se ponašaju kao jedno biće i otac je u tom periodu potisnut u drugi plan. Ipak, simbioza ne bi mogla da se dobro razvija bez njegove podrške, zaštitničkog stava, razumevanja i brige o svakodnevnim potrebama deteta i majke. Kako dete raste, počinje sve sigurnije da primećuje postojanje i drugih osoba osim majke, a to znači da i otac postaje uključen u njegov svet. Otac tako podstiče lakše razrešenje simbioze, pa kroz svoju različitost omogućava detetu brži kognitivni i motorički razvoj i stvaranje obrazaca budućih socijalnih odnosa.

Potreba za emocionalnim povezivanjem

Britanski psihoanalitičar Džon Boulbi je uveo važan koncept pod nazivom attachment (emocionalno povezivanje ili privrženost) između deteta i majke, odnosno osobe koja ima tu ulogu. Proučavajući decu u dečjim domovima, otkrio je važnost tog fenomena u prve tri godine života i teške posledice na razvoj deteta ukoliko ta potreba za emocionalnom povezanošću nije mogla više-manje da se skladno razvija. U porodici s oba roditelja emocionalna povezanost biće veća sa jednim roditeljem, najčešće mamom, ali će se u isto vreme razvijati i emocionalna povezanost sa drugim roditeljem, tatom. Time će povezanost dobiti na dinamici i sigurnosti, a kasnije će prisutnost oca olakšati odvajanje - osamostaljivanje deteta iz zajednice s majkom.

Formiranje strukture nad-ja

Između treće i pete godine života deteta uloga oca postaje vrlo specifična i odnosi koji se stvaraju u porodičnom trouglu majka - dete - otac bitno će uticati na dalji razvoj njegove ličnosti, pre svega na formiranje strukture nad-ja. Nad-ja (ili superego) je instanca u strukturi ličnosti odgovorna za našu savest i stvaranje ideala.
S navršene tri godine života dete postaje sve svesnije svog polnog organa. Kažemo da je ušlo u falusnu fazu. Dete u tome periodu obično otkriva masturbaciju. Nešto kasnije, zainteresuje se za polnu različitost u odnosu na drugu decu i svoje roditelje, pa govorimo o edipalnoj fazi razvoja.
Devojčice i dečaci tokom prve tri godine života obično su emotivno više vezani za majku, ali ih u uzrastu od oko četiri godine počinje da brine odnos između roditelja. Počinju da primećuju da su majka i otac "suviše  angažovani" jedno oko drugog. Dečak zaključuje da ne uspeva da konkuriše ocu jer je previše jak, sposoban i opasan. U isto vreme voli svog oca i divi mu se, ali i razmišlja o tome kako da ga potisne u trouglu majka - sin - otac. S tim agresivnim fantazijama kod dečaka se javlja osećaj krivice, ali i straha da će zbog svojih želja biti kažnjen, tj. kastriran. Da bi razrešio tu mučnu situaciju, dečak počinje sve više da se identifikuje s ocem, nastojeći da preuzme njegove atribute moći. Tako smanjuje svoj kastracioni strah i izgrađuje svoj nad-ja.
Devojčica tokom zaljubljenosti u oca i rivalstva s majkom zaključuje da je već ranije kažnjena - kastrirana zbog svojih fantazija prema roditeljima. Želja vezana za oca i dalje postoji, ali kako ne može da se realizuje, devojčica prihvata identifikaciju s majkom koja joj nudi društvo u kojem živi.

Zatišje pred buru

Nakon završetka te burne faze razvoja, u uzrastu od oko šest godina dete ulazi u znatno mirniji period koji se zove latencija i postaje zrelo za školu. Polaskom u školu očekuje podjednaku pomoć oba roditelja. Od tada su roditelji ujednačeniji po važnosti.
Dolaskom puberteta (adolescencije) u 12. godini dete postaje ponovo vrlo zahtevno i teško shvatljivo roditeljima. Takva situacija često podstiče roditelje na međusobne prepirke i optuživanja, a prema deci znaju da osciliraju od preterane strogosti do totalnog popuštanja. Deca ih gledaju drugim očima i ne shvataju da su to oni isti roditelji prema kojima su nekad gajili ljubav i strahopoštovanje.
Adolescenti postaju bolno svesni dvoličnosti odraslih i raznih grešaka koje su roditelji činili tokom vaspitanja. Umesto da zadrže mir, toleranciju, mudrost, pouzdanje i da nastave međusobno da komuniciraju, roditelji se često nepotrebno upliću u život svojih adolescenata, iz straha da će ih izgubiti na ovaj ili onaj način. Umesto da uvažavaju njihovo mišljenje i pregovaraju s njima, roditelji postaju smešni s pozivanjem na svoj autoritet i na nekakve moralne norme društva kojih se ni sami ne drže. Kada se adolescencija približi kraju (oko dvadesete godine), nekad deca, a sada odrasli videće kod svojih roditelja i dobre i loše strane, shvatajući da su i oni samo obični ljudi.

(Priređeno prema: vasezdravlje.com)