Kako dete uči da razmišlja

Razmišljanje nije samo sećanje na prošle događaje – potrebna su i kreativna rešenja. Shvatanje uzroka i posledice, kao i sposobnost da se apstrahuje i simbolizuje, zameće se u ranom detinjstvu.
Jedan od najčešćih načina «razmišljanja» jeste rešavanje problema i to je drugačije kod male dece. Da bismo rešili problem, prvo skupljamo sve korisne činjenice – drugim rečima procenjujemo trenutnu situaciju i prisećamo se bilo kakvih relevantnih informacija koje smo zapamtili iz neke druge, slične situacije. Tada poredimo staro i novo, proveravamo da li nam to pomaže. Odmeravamo, nagađamo, donosimo privremena rešenja i njih isprobavamo. Sve se ovo dešava u radnom prostoru mozga.

Razvoj apstraktnog razmišljanja

Od rođenja pa do druge godine života deca poimaju svet kroz svoje aktivnosti. Njihovo razumevanje nije izraženo rečima ili simbolima, već njihovim čulnim iskustvom i aktivnostima. I mi odrasli smo u sličnoj situaciji kad naučimo da plivamo ili vozimo bicikl: ne možemo jednostavno opisati kako to radimo, radimo to manje-više «automatski»; ali znamo da kažemo drugima da smo videli majmuna u zoo-vrtu kako se penje uz drvo.

Mlađi predškolski uzrast: Detetovo rano shvatanje i način razumevanja sveta se postepeno spajaju apstraktnim razmišljanjem – to jest razmišljanjem koje se zasniva na jeziku i simbolima. Apstraktno razmišljanje omogućava detetu da pravi poređenja, da razmišlja o stavrima koje su se dogodile ranije i da koristi jezik da ih opiše. Sad i ono isto tako može da ispriča šta je radilo, i da je videlo majmuna u zoološkom vrtu.

Stariji predškolski uzrast: Razvijanjem sposobnosti za apstraktno razmišljanje deca počinju da razdvajaju predmete od događaja, misli od radnji. Tako, na primer, shvataju da visoka stolica nije deo samog procesa hranjenja. Između druge i četvrte godine dete će naučiti da primeni poznatu šemu neke radnje na stvari van njega samog. Ne vrti se više sve oko njega: ume da zamisli odnose među igračkama – Meda je vozač, Zekonja je putnik.

Logičko razmišljanje

Između četvrte i sedme godine dete će učiti o vezama i odnosima (npr. majka i dete), i slučajnim događajima. Shvatiće, na primer, da je najteža kantica ona u kojoj ima najviše peska. Ali ništa od ovog ne znači da dete razmišlja na logičan način. U tome ga sprečava to što usredsređuje pažnju na samo jedan aspekt određene situacije. Ako mu pokažete dve visoke čaše pune vode i pitate da li je u njima jednako vode, reći će «Da». Ali ako prespete vodu iz visoke čaše u nisku «debelu» čašu, dete će reći da sada u njoj ima manje vode. Na isti način zaključuje da ima manje dugmadi u dugačkom redu od šest komada nego u kratkom redu isto sa šest dugmadi. Deca ovog uzrasta još uvek veruju svojim očima. Ako nešto izgleda da je više ili duže – znači i da ga ima više. Pošto se koncentriše na jedan aspekt (visinu), zapostavlja drugi (širinu).

Uzrok i posledica

Predškolci zaključuju da jedan događaj izaziva drugi ako su dva događaja bliska u prostoru ili vremenu, čak iako nisu očigledno povezana, ili ako je odnos obrnut. Na priemr, dete će reći da sunce stoji na nebu zato što je žuto, ili da je palo sa bicikla zato što je slomilo ruku.
Predškolci generalizuju na osnovu jednog primera. Ako ga je, recimo, jedan crni pas uplašio u parku, dete će zaključiti da će ga svi crni psi uplašiti. Ako se udario u nogu od stola, pretpostaviće da će se saplesti o svaki sto.
Predškolci ne izvode tačne zaključke iz sleda nekih događaja. Ako, na primer, kažete detetu da je lopta udarila u čekić, čekić je pao sa police na šolju, a šolja se razbila, dete neće umeti da zaključi da je čekić slomio šolju. Ali ako mu date dva moguća odgovora, znaće da izabere tačan odgovor. Stoga ako pitate: «Šta je razbilo šolju: čekić ili lopta?», dete će se verovatno odlučiti za čekić.

Promene između 4 i 7 godina

Teorija uma: Sa tri godine dete ne stavlja sebe na mesto druge osobe, niti shvata da njegove misli i osećanja nisu ista kao i kod drugih. Misli da je uvek centar sveta. Ako ga pitate ima li sestru, reći će «Da» - ali ako pitate da li njegova sestra ima brata, reći će «Ne». Kako se približava četvrtoj godini, počinje da shvata da su njegove misli i osećanja odvojena od drugih ljudi.

Poimanje stalnosti: Dete mlađe od četiri godine znaće da je devojčica, ali će možda misliti da će kad poraste postati Tata. Posle četvrte godine već zna da će ostati istog pola.

Teorija kvantiteta: Većina predškolaca ume da broji, i takođe znaju da je dva više od jedan. Ali na ovom uzrastu još ne znaju da je sedam takođe više od šest.

(Izvor: Doroti Einon: «Nega i razvoj deteta», u izdanju «ITP Zmaj» i «DOO ATLANTIS», Novi Sad)