Poremećaj hiperaktivnog nedostatka pažnje

Imali ste verovatno priliku da sami vidite, a svakako ste o tome bar čuli, da su pojedina deca u komšiluku, vrtiću, školi u koju idu vaša deca, na igralištu, u parku, pozorištu, bioskopu, prodavnici u kojoj kupujete... vrlo nemirna, bučna, da ne paze kuda idu, da su u stalnom pokretu,  da sve diraju, zapitkuju, da su, kako se to blago kaže,  “vrlo živa”.
Takvo ponašanje posmatrače iritira, ali roditelje takve dece, vaspitače, učitelje, nastavnike… i iscrpljuje, pa i poražava zbog nemogućnosti da ih kontrolišu. Mnogi  često pomišljaju da ovakva deca jednostavno “nisu dobra” ili bar da nisu lepo vaspitana. Međutim, reč je o "stanju" u kojem se nalaze takva deca, odnosno, kako je nauka to definisala, o poremećaju hiperaktivog nedostatka pažnje.
Deca sa ovim poremećajem nisu razmažena, ni raumatizovana, niti imaju ozbiljne porodične i emocionalne probleme, koji bi mogli da izazovu određene posledice, nego imaju određene neurološke poremećaje. Ti poremećaji u mozgu mogu biti prouzrokovani naslednim faktorima, različitim bolestima (meningitis, encefalitis, visoka temperatura, toksemija), psihosocijalnim faktorima (rani gubitak ili odvajanje od majke, zlostavljanje, psihička bolest roditelja), trovanjima olovom i drugim otrovnim materijama, teškim porođajem, povredama mozga, zloupotrebom droga i drugih sredstava koja stvaraju zavisnost i drugim razlozima.
Osim navedenog, često se u vezu sa ovim poremećajem dovode i alergija na salicilate (npr. Aspirin) i aditive hrane, promene u metabolizmu šećera, konstitucionalna potreba za većim dozama vitamina i minerala, preterano gledanje televizije, play-station... Neophodno je upozoriti da uticaj tih faktora nije naučno dokazan.
Poremećaj hiperaktivnog nedostatka pažnje, prema procenama stručnjaka pogađa 3 – 10 odsto dece, a ima stručnjaka koji procenjuju da i do 20 odsto dece među školskom populacijom ima ovaj poremećaj. Kod dečaka je ovaj poremećaj 3-4 puta češći nego kod devojčica i uglavnom je karakterističan za urbane sredine.

Koji su vodeći znakovi i simptomi?

Poremećaj hiperaktivnog nedostatka pažnje ili Sindrom nepažnja - hiperaktivnost (prekomerna aktivnost) jeste, dakle, razvojni poremećaj koji se manifestuje nepažnjom, impulsivnošću i hiperaktivnošću.
Poremećaj se najčešće otkriva kad dete krene u kolektiv, posebno u školu.
U stranoj literature može se naći naziv ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder – poremećaj pažnje i hiperaktivnost). Još uvek su u upotrebi i termini koji su ranije korišćeni: minimalna cerebralna disfunkcija, ADD (Attention Deficit Disorder- poremećaj pažnje) i ADDH (Attention Deficit Disorder with Hyperactivity- poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću).
Znakovi (simptomi) koje obolelo dete pokazuje uglavnom se mogu svrstati u tri grupe:

poremećaj pažnje - dete ne posvećuje pažnju detaljima ili pravi greške zbog nemara, teško održava pažnju čak i u igri, ne sluša ni kad mu se direktno obraćate, ne prati uputstva i ne završava zadatke, teško organizuje zadatke i aktivnosti, gubi stvari i zaboravno je, spoljni nadražaji ga lako ometaju;

hiperaktivnost: često trese rukama i nogama ili se vrpolji, ustaje u razredu ili negde drugde gde se očekuje da ostane na mestu, preterano trči ili se penje, retko se mirno i tiho igra, često je u “pokretu” - kao da ga “pokreće motor”, preterano priča;

impulsivnost: “istrčava” sa odgovorom pre nego što je pitanje završeno, teško čeka na red, često prekida ili ometa druge.
Ali, valja imati na umu da je sve ovo i deo normalnog dečjeg ponašanja, naročito u ranijoj dobi. Rastom i razvojem detetova sposobnost samokontrole i koncentracija raste, pa je ovakvo ponašanje sve manje prisutno. Tek kada dete ovakvim ponašanjem odstupa od svojih vršnjaka može se govoriti o poremećaju. Kako se navedeni simptomi mogu povremeno, pojedinačno ili zavisno od situacije ili razvojne faze pojaviti kod gotovo sve dece, da bi se postavila sumnja na ADHD potrebno je pojavljivanje simptoma kroz šest (6) ili više meseci, njihova pojava pre sedme godine života, pojavnost u dva ili više okruženja (npr. kuća i škola), pa i propratni nezadovoljavajući uspeh u školi.

Šta bi trebalo da učine roditelji?

Roditelji, navikli na svoje dete, najčešće ne mogu objektivno da procene njegovo ponašanje. Zato sumnju na hiperaktivnost, a potom i dijagnozu postavljaju stručnjaci koji rade s decom. Tu se posebno misli na školskog lekara koji već na pregledu za upis u prvi razred osnovne škole postavlja sumnju i upućuje dete na obradu sa ciljem isključenja drugih bolesti ili poremećaja koji mogu da dovedu do ovakvih simptoma.

Kako se uklopiti u školu i život?

Postupci delovanja na ponašanje primenjeni u školi i kod kuće bitan su deo staranja o hiperaktivnom detetu. Oni uključuju jednostavne aktivnosti koje je neophodno sistematski i stalno sprovoditi:
a) postavljanje jasnih i jednostavnih pravila,
b) nagrađivanje i za mali uspeh,
c) vođenje dnevnika aktivnosti,
d) prekidanje aktivnosti koje zahtevaju dugotrajno mirovanje učenika aktivnostima koje omogućuju kretanje,
e) izbegavanje kažnjavanja, posebno fizičkog.
Šire posmatrano, pristup uključuje i prolagođavanje celokupnog načina života, izbegavanje onoga što zahteva dugotrajno mirovanje (kao daleka putovanja ili nepokolebljiv zahtev za dugotrajnim sedenjem). U tretmanu te dece koriste se ponekad i lekovi, najviše iz grupe psihostimulatora, a nezaobilazno mesto ima i psihoterapija. Uticaj ovog poremećaja na život deteta, porodicu, a onda i celo društvo je dalekosežan. Takvo dete prekidanjem i ometanjem aktivnosti i/ili igre drugih može da iritira vršnjake, što može da dovede do odbacivanja. To može da pogoduje još većoj nesigurnosti, niskom samopoštovanju i sklonoti depresiji. Roditelji zbog nesrazmere uloženih napora i rezultata ponekad zanemaruju i čak odbacuju takvu decu. Uspeh u školi često je nezadovoljavajući i ne odgovara realnim intelektualnim mogućnostima deteta.
Hiperaktivna deca sklonija su i povredama. Neki od znakova hiperaktivnosti zadržavaju se kod oko 2/3 dece i u odraslo doba. Tada prekomernu aktivnost zamenjuje subjektivan osećaj nemira, a poremećaj pažnje i impulsivnost mogu i dalje ostati.

Hiperaktivnoj deci je potrebna pomoć kako bi mogla u potpunosti da ostvare svoje životne potencijale i da u najvećoj meri prožive detinjstvo i mladost bez nepotrebnih stresova.

Priredio: M.S.Z.